SAŽETAK
Cilj rada bilo je utvrditi kolika je učestalost otpornosti na makrolidne antibiotike (eritromicin i azitromicin) kliničkih izolata Streptococcus pyogenes iz gornjeg dišnog sustava ambulantnih bolesnika, te uočiti postoji li statistički značajna razlika u in vitro otpornosti na testirane antibiotike. Također je promatrana i pojava otpornosti na penicilin.
Rezultati: Otpornost na antibiotike sojeva S. pyogenes praćena je na području Splitsko-dalmatinske županije u periodu od 1. 1. 1999. godine do 31. 3. 2000. godine. Ukupno je izolirano 1748 sojeva S. pyogenes iz uzoraka gornjeg dišnog sustava ambulantnih bolesnika. Ispitivanje osjetljivosti na makrolide provedeno je disk difuzijskom metodom. Među ispitanim sojevima nije uočena pojava otpornosti na penicilin. Otpornost na eritromicin utvrđena je kod 5,38 % (94/1748) sojeva, dok je 5,21 % (91/1748) sojeva bilo otporno na azitromicin. Hi-kvadrat testom nije utvrđena statistički značajna razlika između otpornosti na eritromicin i otpornosti na azitromicin kod testiranih sojeva (c2=0,051, d.f.=1, P=0,82).
Zaključci: Penicilin predstavlja antibiotik prvog izbora za liječenje streptokoknih infekcija, jer još nije uočena otpornost streptokoka na taj antibiotik. Ukoliko nije moguće liječenje penicilinom makrolidi predstavljaju dobar izbor za liječenje, jer je učestalost otpornosti na makrolidne antibiotike kliničkih izolata S. pyogenes iz gornjeg dišnog sustava ambulantnih bolesnika Splitsko-dalmatinske županije vrlo niska. Kako nije uočena statistički značajna razlika u in vitro otpornosti na eritromicin i azitromicin, testiranje otpornosti bi bilo dovoljno provesti jednim predstavnikom ove skupine, dok bi za odluku o izboru antibiotika trebalo uzeti u obzir ne samo in vitro djelotvornost nego i farmakološka svojstva pojedinih predstavnika makrolida.
Ključne riječi: Streptococcus pyogenes, makrolidi, otpornost
na antibiotike